| Chapter 9 |
1 | Job progovori i reče:
|
2 | "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
|
3 | Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
|
4 | Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
|
5 | On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
|
6 | Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
|
7 | Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
|
8 | Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
|
9 | Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
|
10 | Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
|
11 | Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
|
12 | Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
|
13 | Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
|
14 | Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
|
15 | I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
|
16 | A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
|
17 | Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
|
18 | Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
|
19 | Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
|
20 | Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
|
21 | A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
|
22 | Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
|
23 | I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
|
24 | U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
|
25 | Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
|
26 | K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
|
27 | Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
|
28 | od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
|
29 | Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
|
30 | Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
|
31 | u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
|
32 | Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
|
33 | Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
|
34 | da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
|
35 | Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
|