| Chapter 3 |
1 | Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
|
2 | poče svoju besjedu i reče:
|
3 | "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći to javi: 'Začeo se dječak!'
|
4 | U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu vie!
|
5 | Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
|
6 | O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
|
7 | A noć ona bila alosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
|
8 | Prokleli je oni tono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
|
9 | Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
|
10 | to mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
|
11 | to nisam mrtav od krila materina, to ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
|
12 | Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
|
13 | U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uivao
|
14 | s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
|
15 | ili s knezovima, zlatom bogatima, to su kuće svoje srebrom napunili.
|
16 | Ne bih bio - k'o nedonoče zakopano, k'o novorođenče to svjetla ne vidje.
|
17 | Zlikovci se vie ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
|
18 | Sunjeve na miru tamo ostavljaju: ne sluaju vie poviku straara.
|
19 | Malen ondje lei zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
|
20 | Čemu darovati svjetlo nesretniku i ivot ljudima zagorčene due
|
21 | koji smrt itu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
|
22 | Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj nali.
|
23 | to će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
|
24 | Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
|
25 | Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
|
26 | Pokoja ni mira meni vie nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
|